fbpx
Zadnje vijesti

Penjanje u Istri

Ujutro nas je opet dočekalo sunce, a probudio entuzijazam.

  

Zahvaljujući tome što ove godine slapovi u Maltata (Austrija) nikako da pošteno zalede, dogovor za penjačku akciju pao je na Istru i ja sam upala u igru. Krešo je već davnih dana rezervirao godišnji za te datume (zbog ledenih slapova),

 

a mi ne budi lijeni odlučismo pomoći prijatelju u nevolji pa eto…da ne provede godišnji u toplini doma (čemu??)! Naša mala ekipica, koja je trebala poharati istarska penjališta, sastojala se od: Alena i Kreše (nadobudnih i leda i stijene željnih nabrijanovića), Orsata – iskusnog alpinista koji je jedini znao u potpunosti što radi ;-) i mene – hm.. apsolutne početnice koja nije (još!) završila alpinističku školu i kojoj je doseg penjanja Eskijev brid (4a) na Okiću i to naravno na top ropeu, ali koja isto kao i prvooptužena dvojka voli pomicati vlastite granice. 

I tako smo krenuli, rano ujutro u četvrtak 12.01…Krešo, Alen i ja iz Samobora, skupili Orsata na Podsusedu pa pravac Istra. Cijelim putem dogovarali smo plan napada za ta četiri dana. Za prvi dan dogovor je pao na Limski kanal. Vrijeme je brzo proletjelo i uskoro smo se našli na parkingu kod vidikovca na cesti između Vrsara i Rovinja. Od tamo vodi šumski put (cca 5 min) do sektora B i C. 

 

Limski je kanal inače nastao kao estuarij (potopljeno riječno ušće) rijeke Pazinčice koja danas ponire u Pazinskoj jami kod Pazina. U prošlosti je njen tok bio duži i ulijevala se u Jadransko more na području Limskog kanala, a dizanjem morske razine tijekom zadnje oledbe taj dio je potopljen. Zbog turističke promidžbe, ovaj lokalitet često se krivo naziva fjord koji za razliku od estuarija ima drugačiji postanak, naime, on je nastao egzaracijskim djelovanjem ledenjaka. Na samom kraju kanala, u blizini ceste, nalazi se više stijena koje su već duže vrijeme poznate alpinistima. Prvi smjerovi nastali su 1995. godine. Penjalište Limski kanal sastoji se od 5 sektora, s oko 107 smjerova.

 

Mi smo za prvi dan penjanja izabrali sektor B. Vrijeme je bilo savršeno! Prohladno, ali sunce je grijalo i nas i stijenu tako da je bio čisti užitak penjati! Dečki su za zagrijavanje ispenjali Otrok (4c, dužine 10 m), dok sam ja nervozno čekala i dočekala svoj red. I nakon 15-ak minuta cmrvljenja po stijeni pokušavajući izvući živu glavu do štanda, vikanja na Alena jer razgovara s Orsatom dok me zihra, do gore sam došla i ja i konačno uzviknula ono spasonosno „Španaj“!. Uf, dobro je prošlo! Dečki su se nakon toga prebacili na malo teže smjerove. Ja sam trebala osiguravati Krešu..kao…a o osiguravanju znam… šta ono??? Dodatno mi se smučilo kad je Orsat, nakon što je shvatio koju „veliku“ količinu znanja nosim u glavi, rekao: „E to je već problem“. Nakon što su mi pokazali kud treba provući uže – zatvorit ovo – držat ono, gri – gri je bio u funkciji, a Krešica na stijeni! Uz moju najveću koncentraciju ikad, Krešo je sigurno stigao na vrh. Eto, i to je uspješno prošlo! Ostali smo penjati sve dok sunce nije zašlo pa su nas hladnoća i glad potjerali da nađemo mjesto za šatore. Ja nisam više penjala, usavršavala sam svoje zihranje, dok su dečki nastavili sve do kraja. Alenu i Kreši se posebno svidio Škorpion koji ima zanimljiv ulaz, (5a, dužine 15 m) pa su ga ispenjali svaki po dva puta. Dogovorili smo se da ćemo spavati u šumi na obali Limskog kanala. Dignuli smo šatore, zapalili vatru, a Alen se bacio na spremanje večere. Dosta je zahladilo pa nam je ovako umornima vatra dobro došla. Vino nas je dodatno ugrijalo i uz razne mozgalice i trikove kojih je Orsat pun, lagano smo krenuli na spavanac.

Ujutro nas je probudilo sunce koje je bar malo dignulo temperaturu koja se u noći poprilično spustila. Zbog kondenzirane pare i niske temperature zaledile su nam se stijenke šatora. Nakon unošenja potrebne količine kofeina, dogovorili smo strategiju za današnje penjanje – Rovinj. Ovo penjalište nalazi se na poluotoku Muntrav, poznatijem kao Zlatni rt, u okviru uređene Park šume. Izuzetno je popularno zbog svoje okrenutosti jugu i neposrednoj blizini mora što mu daje dodatan ugođaj. Ovo penjalište sastoji se od 7 sektora, s oko 98 smjerova. Mi smo se dogovorili penjati A i B sektor. Nakon što smo na brzinu ubacili bureke u usta i ispili još jednu kavu, krenuli smo na penjališta. Za zagrijavanje smo penjali manje ocjene – Alen i Krešo, Orsat i ja. Orsat je postavio naš smjer i teži smjer do našega. Ja sam ga slijedila i nakon dosta istezanja, protezanja i zabacivanja – došla do štanda.  Kako je vrijeme odmicalo, tako je i broj ispenjanih smjerova bivao sve veći. Orsat je htio ispenjati i jedini smjer na ovom penjalištu kojeg dosad nije popeo (Grappa, 7a), ali na tom putu mu se ispriječila plima pošto je ulaz u smjer blizu obale. Lagano iscrpljeni ali sretni današnjim danom, krenuli smo prema kampu. Nakon dolaska bez riječi smo rasporedili dužnosti – ja šator, Orsat i Krešo drva, Alen večera!

Ujutro nas je opet dočekalo sunce, a probudio entuzijazam. Kava, doručak, raspremanje šatora i pravac penjalište! Dan prije dogovorili smo se naći sa Saletom u Rovinju. On je tamo bio poslovno pa nam se nakon brzinski odrađenih obaveza pridružio. Ovaj put smo se spustili na penjališta F i G. More se povuklo pa je ulaz u Orsatov željeni smjer bio oslobođen. Par lakših smjerova za zagrijavanje i krenuo je na Grappu! Nakon određenog vremena upoznavanja smjera i nadmudrivanja s njim, i ovaj je pao pred našim Orsatom! Na Rovinju ih je osvojio sve! Ni Sale ni Krešo nisu ostali imuni na njega pa su ga na kraju nakon manje – više muke i oni ispenjali! Ja sam bez problema popela 4 smjera (neke i po dva puta) i za mene dosta! Vjetar nas je dosta ispuhao pa nam je dobro došla vatrica u našem kampu. Ovo nam je bila zadnja noć u Istri pa smo ju dostojno i obilježili! Počelo je sa savršenom večerom koju je napravio Alen – kelj s kobasama napravljen na logorskoj vatri (a kojem ni vege Krešo nije odolio). Nastavilo se dubokim pričama i crvenim vinom, a završilo Krešinim hodanjem po žaru (možda su te kobase krive!!)!

E pa, s obzirom na tu noć, nije ni čudo da smo se probudili takvi kakvi smo se probudili! Uzalud nam bio dogovor o ranom ustajanju da u potpunosti iskoristimo taj zadnji dan na Dvigradu. Lijeno smo se spremili i tek u poodmaklo dopodne dokoturali do penjališta. Dvigrad je srednjovjekovni grad u blizini Kanfanara. U njegovoj neposrednoj okolici nalazi se stijena koja je prije desetak godina privukla pažnju istarskih i talijanskih penjača. Ovo penjalište sastoji se od 4 sektora i 84 smjera. Mene je Dvigrad oduševio! Od količine smjerova i raznolikih ocjena do savršenog pogleda na srednjovjekovnu utvrdu i Limsku dolinu ispod nas! Ipak, prošla večer ostavila je traga pa sam većinu vremena provela glumeći guštera na toplim stijenama. Dečki se za razliku od mene nisu dali pa su dosta i ispenjali. Krešo je u svojoj velikoj želji da stvarno iskoristi ovaj dan, uspio ozlijediti rame. Već pred polazak, nije ni meni vrag dao mira pa sam se namjerila na Smrikvu (4b+, 11m) – ali avaj! Krenulo je savršeno, a onda je sve pošlo kvragu! Pri kraju smjera nalazi se polica na kojoj je odlučilo rasti nekakvo nesretno bodljikavo žbunje! Pošto sam išla prva, uhvatila me trta jer sam već prošla spit, a ispred mene taj grm! Alen i Krešo su mi sa smijehom u glasu vikali da se samo legnem na policu i prođem pored njega. Ali kako proći kad se ne možeš pomaknuti jer ti se trnje zabija u odjeću i čim otkvačiš jedan, naletiš na drugi! Na kraju sam se iznervirana rukama i nogama zalijepila za stijenu dok mi je guzica stršala nad vertikalom! Legni se!, legni se! – lako vama dečki vikati! Na kraju sam ipak nekako pobijedila to bodljikavo čudovište. ALI tu mojim mukama nije bio kraj! Dođem ja konačno do štanda – kad ono štanda nema, samo nekakav klin. Ali nije problem, vidjela sam ja kako to dečki rade! Zakačiš se karabinerom, odvežeš uže sa sebe, provučeš kroz klin, ponovno zavežeš i to je to! Aha! Jedno je teorija, a drugo praksa. Što god sam probala ništa nije pomagalo…mozak ostao na ulazu u smjer. Ipak, nakon Krešinog ohrabrivanja, popeo se i mozak do mene, pribrala sam se i napravila tu najlogičniju stvar na svijetu. I konačno se spustila! Još uvijek se ne mogu dogovoriti sama sa sobom jesam ja popela Smrikvu ili je ona mene!

I tako smo se lagano spremili, potrpali stvari u auto i pravac Zagreb. Cijeli ovaj vikend mogao bi se ispričati i u jednoj rečenici koju nam je Orsat kao mantru, ponavljao tih par dana – ŽIVOT JE NEKAD ZAISTA PODNOŠLJIV!

 

 Autorica: Tamara Mihoci

 

* Informacije o penjalištima i smjerovima preuzete su od:

 

Čujić, B. (2002): Penjački vodič – Croatia; Astroida 

http://www. plezanje.net

 

 

 

 

Film Istarska penjačina 5C možete pogledati u našoj video galeriji

Cijelu galeriju iz Istre pogledajte u našoj foto galeriji.

 

 

16. travnja 2012.
|

2 odgovora na Penjanje u Istri

  1. Yael Loeb napisao:

    Pazljivo sam pregledao prilicno vasih clanaka i odista mi se svidjaju. Mislim da znate pisati i prenijeti kvalitetne informacije . Blog vam je ugodan za oko . Ne bi bilo zgoreg da ga malo prebojite u neke svjetlije boje. No, to je samo amatersko misljenje, pa ne bi trebalo da ga uzmete za ozbiljno . Sve najbolje! PS. Podijelio sam vas sa prijateljima gugle plusu .

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.


dodaci

Vijesti po kategorijama

  • Alpinizam (17)
  • Penjanje (38)
  • Planinarenje (6)
  • Rafting Kayaking (2)
  • Speleologija (19)
  • Video (11)
  • Vijesti (38)
  • Visokogorstvo (6)
  • Lajkaj nas na Facebooku

    Prijavi se na newsletter

    Pitanja? Prijedlozi?

    Zanima te nešto više? Imaš neki zanimljiv prijedlog? Želiš sa svima podijeliti vlastite uspjehe? Piši nam!

    Breganja prijatelji!

    Moja planeta
    OCP

    Sponzori

    Iglu Sport
    Tendon