Vrućina od +40 bila je dovoljna da nas odlijepi sa stijena i natjera da osvježenje potražimo na vodi. Kupujemo ribu i meso za roštilj, još malo narezaka za prigrist usput i sve to zajedno s plovilima i ljudstvom pakiramo u Breganjomobil i spremni smo za pokret.  

Alen je dan prije odredio plan kretanja;  Iz Samobora krećemo u Breganjomobilu;  Alen, Tamara, Nido i ja, a slijede nas Aki i Domagoj u golfu. Golf ostavljamo u Belavićima i svi zajedno potrpani u kombi odlazimo na polazište- Generalski Stol. U lokalnoj birtiji/dućančiću popijemo po pivicu, uzmemo još koju za po putu i spuštamo se do rijeke. Pada dogovor; Tamara i Alen, Aki i ja u dva gumena kajaka i Domagoj i Nido u plastičnom kanuu. 

Ruta od Generalskog Stola do Belavića je cca 12 km duga i uglavnom je prilično mirna, jezerskog tipa, reklo bi se.  Već na prvom slapiću uviđamo nedostatak velikog kanua koji se u maniri Titanika potopio i smočio nam 3 kg kruha i vrećicu ugljena. Ostatak klope i stvari je preživio. Potapljanje kanua pripisujemo neiskustvu njegove posade i nakon pražnjenja preostalog razmočenog ugljena iz kanua, krećemo dalje. 

Malo smo se razmjestili i sada u kanu ulazi Alen koji odiše sigurnošću pravog moreplovca. Na drugom slapiću shvatili smo da je Alen jednako sposoban potopiti kanu kao i prijašnji kapetan broda, ili da tako veliki i kruti kanu nije baš namijenjen za spuštanje niz slapove? Nakon što smo usavršili izvlačenje kanua na obalu i pražnjenje vode i olakšani još za pancetu i paški sir…i da, Nidekov slackline koji nismo uspjeli izroniti niti po cijenu života, spremni smo krenuti dalje al ovaj put s čvrstom odlukom da na sljedećem slapu spuštamo kanu bez posade. Do našeg odredišta u Belavićima više se nismo potapljali! 

Tvrdi kanu se pokazao brži na ravnim dionicama, dok su se gumeni kajaci pokazali bolji na slapovima, pa se Aki i ja par puta vraćamo na slapove ne bi li se ponovo spustili.

Na jednom takvom spustu susrećemo odmetnute članove Breganje koji pod vodstvom Kikija treniraju za ekspediciju u surovim Afričkim uvjetima (čitaj: roštiljaju i bacakaju se po slapićima). Pokazalo se da ipak nisu tako odmetnuti, te nam ustupaju ostatke svog roštilja i daruju nam pol vrećice ugljena. Nakon kraćeg odmora spremni smo za pokret. 

Kada smo prošli nešto više od pola puta, oštro Nidino oko zapaža idealno mjesto za naš roštilj skriveno u gustom šipražju. Tu privezujemo flotu i u savršeno organiziranoj akciji pripremamo roštilj. U susret nam dolaze vlasnici parcele da nam izraze dobrodošlicu, a mi im obećajemo da ćemo pobrati sve svoje smeće i da nećemo zapaliti rijeku. Domaćini odlaze, a mi nastavljamo s pripremom roštilja. Domagoj i ja palimo vatricu, Alen čisti ribu i priprema meso, Nido se vere po okolnom drveću i skače u rijeku, a Tamara i Aki se izležavaju na drvenoj terasici u hladovini. Klopa je gotova, Alen se ponovno pokazao vrhunskim kuharom. Kruh nam uz ovakve delicije niti ne treba, dobro da smo ga potopili! 

Pospremamo stvari, uzimamo smeće, još samo da ugasimo žar i spremni smo za nastavak plovidbe. Do pontonskog mosta u Belavićima stajemo još samo jednom kod manje stijene tik uz vodu. Nido i ja se odmah bacamo na penjanje. Nakon više neuspjelih pokušaja ja odustajem, dok Nido uspijeva popeti dvije varijante. Još malo laganog veslanja i eto nas stotinjak metara od pontonskog mosta gdje nas na zadnjem slapiću čeka Cvitka sa svojom ekipom iz Karlovca čija imena nažalost nisam zapamtio.

 Kod pontonskog mosta izlazimo iz Mrežnice i tu završava naša plovidba. Nido, Aki i ja čistimo i praznimo plovila, dok čekamo da Domagoj prebaci Alena i Tamaru po Breganjomobil. Uskoro stižu, ukrcavamo se i na putu smo za Breganu. 

Još jedna skraćena vikend akcija uspješno je okončana i sada kada smo dobro istestirali plovnost flote, spremni smo za neku bržu i ozbiljniju rijeku…uskoro!

Krešo K

Ostale fotografije s Mrežnice provjerite u našoj foto galeriji!