fbpx
Zadnje vijesti

Istraživanje Donje Cerovačke – 2014.

Put je većinom protekao u mom neuspješnom objašnjavanju ženskog mozga Saletu i Akiju, dok je Alen mudro ostao van razgovora

 

Godina je počela radno. Za produženi vikend 4.-6.01.2014. odlučili smo se odazvati na poziv naših prijatelja iz Speleološkog društva Karlovac i s njima nastaviti istraživanje Donje Cerovačke špilje kod Gračaca.

Pošto mi je cijela prošla godina bila u znaku Lukine jame (bila sam tajnica ekspedicije i osoba za rješavanje svih mogućih i nemogućih problema na logoru), u kojoj sam bila 6-7 puta i provela tko-zna-koliko sati na špagi, veselila sam se pravoj špilji.

Konačno bez bezbroj sati i metara na užetu, bez žuljanja pojasa i teške transportke ispod.
Alen i ja smo krenuli 4.1. ujutro iz Bregane i pokupili u Samoboru Akija (Dedu) i Saleta Milenog pa pravac Kijani, Gračac. Tamo smo trebali spavati kod Ante i Natali na posjedu, svega 10-ak minuta vožnje udaljeni od Cerovačkih.

Put je većinom protekao u mom neuspješnom objašnjavanju ženskog mozga Saletu i Akiju, dok je Alen mudro ostao van razgovora. Na kraju su zaključili da sam si u 5 minuta uspjela skočiti u usta i da mi džabe objašnjavanje. Pih. Sunce se u međuvremenu pojavilo i taman kad me toplina uljuljkala u san netko me oko 11:45 trgnuo: „Eto nas“. Lijepa drvena kućica je stajala nasred livade, a pored je tekla Otuča – neprocjenjivo!

Čim smo izašli iz auta naši karlovački prijatelji su nas veselo dočekali. Oni su u Kijane došli večer prije. Ušli smo unutra i navalili na kasni doručak – u špilju ne treba gladan. Brko (Peđica) je počeo formirati trupe i na krupnom nacrtu špilje objašnjavao što je čiji zadatak. Kad je svima bilo jasno što i gdje rade, spremamo opremu i krećemo. Nakon 10-ak min došli smo do mjesta gdje ostavljamo aute, presvlačimo se i krećemo pješke prema ulazu. Ovi blagdani uzeli su maha i brzo sam se uspuhala. Srećom, ulaz nije daleko i oko 14:00h svi smo tamo – nas 18. Grupno fotkanje i krećemo!

U Cerovačkima sam bila par godina prije, ali samo u turističkom dijelu. Nije me se baš dojmio. Umjetna rasvjeta, kablovi, stepenice – previše se vidi utjecaj ljudske ruke. Uskoro prelazimo taj dio i jedan po jedan prekoračujemo špagicu koja označava kraj turističkog dijela i zabranu prolaska. Ali ne i za speleologe. Brzo dolazimo do željeznih stepenica po kojima moramo jedan po jedan pošto nisu pretjerano čvrste. Kad smo se svi skupili na dnu, ekipe su se raspršile – svaka u svoj dio špilje. Zadataka je bilo puno – fizički prolazak u nove dijelove, topografsko snimanje, fotografiranje, penjanje, skupljanje faune itd. Moju ekipu – Alena i Saleta Milenog, Peđa je proveo do upitnika koje su dečki trebali ispenjati. Kako nam je kojeg pokazivao, tako su se Saletu sve više i više proširivale oči i nije mogao dočekati da konačno krene u akciju.

Zaustavili smo se na Velikom saljevu iznad drvenih lojtri. Tamo su se dečki odmah prihvatili penjanja, a pridružili su nam se i Matija i Tin koji su sve to i topografski snimili. Ja sam za to vrijeme fotkala i skupljala faunu. Dečki su uspjeli zatvoriti par upitnika, a jedan i spojiti. Za to je vrijeme Aki bio s Gocom u završnom kanalu gdje su se bavili Blatnim penjem i Penjem smrti. Ostale ekipe također su bile uspješne. Dio je izašao iz špilje ranije kako bi nama ostalima pripremio toplu večeru. Kao po dogovoru svi smo izašli van oko 22:00 i uputili se u Kijane. Jedemo finu klopicu – gulaš i super hot vege rižoto i nastavljamo druženje do sitnih sati.

Idući dan buđenje je bilo od 7:00 do 11:00h. Dio ekipe otišao je napuniti akumulatore u Gračac. Dok ih nije bilo dobili smo pojačanje od još 4 osobe i 1 psa. Sad se naše istraživačko društvance popelo na brojku od čak 22-oje! Doručak, slaganje opreme i opet raspodjela zadataka. Ovaj put nas je dopao završni dio špilje. Da bi došli do njega treba proći suženje od nekih 15-ak metara gdje se puže na sve četiri. Hm…da mi je baš svejedno nije, ali kako će svi tako ću i ja! Krećemo i uskoro smo opet pred ulazom – oko 13:30h. Dio ekipe ostao je u bazi kako ne bi ostali gladni kad dođemo iz špilje. Peđa opet upozorava: „Znači, zadnji izlaze do 00:00h i obavezno se upišite u bilježnicu kad izlazite da ne bi nekoga ostavili unutra!“. Poslušno kimamo glavama i krećemo – ekipa po ekipa.

Brzo prelazimo Veliki saljev i dolazimo u kanal s velikim kaskadama. Visoke su prosječno 1,5m i zaista su predivne. Neke su do vrha pune vode, a neke skroz suhe. Htjela sam ih fotkati, ali dečki nemaju milosti i moram trčati za njima. Budem pri povratku. I uf, eto nas do suženja. Počinjem od nervoze gristi nokte, ali Goc me smiruje: „Ne brini, nije tako usko“. Puštam ga ispred sebe, krećem i brzo izlazim van – pa i nije bilo tako strašno! Iz tog malog suženja ušli smo u ogroman prostor koji nitko od nas ne može osvijetliti svojom lampom. Pomogla sam Alenu i Saletu odnijeti opremu do dijela koji su oni trebali pogledati, a do kojeg nas je doveo Aki . On je bio u Cerovačkima više puta pa se tu osjeća kao doma. Vratili smo se u veliki kanal gdje su Aki, Tin i Goc penjali neke upitnike. Mene su zabavili zanimljivi kristalići na jednom dijelu dvorane. Malo fotkanja akcije, faune, kristalića i Alen i Sale već su bili tu. Vele: „Ima perspektive“.

Odmaramo, dijelimo par naranča i krećemo prema van. Opet suženje. Krenulo je dobro i onda u jednom dijelu panika. Iza mene je bio samo Aki pa mu signaliziram da se vrati malo unatrag. „Sve ok?“ veli on meni. „Ma je“. Duboki udah, dva, tri i tjeram samu sebe: „Ajde ne fantaziraj, kreni“. Poslušam samu sebe i za par sekundi sam vani. Osmijeh na licu i ponos zbog brzog svladavanja panike. Dolazimo do kaskada. Srećom, ovaj put su imali sluha za moje fotkanje iako bez jake rasvjete moj fotić nema šanse u borbi s tamom špilje.

Krećemo van. Kod vještičjeg šešira srećemo Matiju, Belog i jadnog Kikija koji se uspio smočiti do gaća pa je odlučio krenuti s nama van. Na izlazu se upisujemo u bilježnicu. Izlazimo van i uspavana osjetila nam se aktiviraju – šuma i kišica koja je počela padati mirišu savršeno! Silazimo do auta, oblačimo mokrog Kikija i odlazimo na pivu u Gračac. Nakon što smo se malo zagrijali odlazimo u svoju kućicu. Tamo nas dočekuju fini grah, a cure su se potrudile i napraviti kiflice ispod peke, mljac, njam!

U ponedjeljak se budimo oko 10:00. Lijeno se povlačimo oko kućice, peremo opremu u Otuči i lagano spremamo stvari. Oko 14:00 je bilo vrijeme za polazak. Pozdravljamo se s našim dragim karlovačkim prijateljima i uz obećanje da prvom prilikom dolazimo opet, krećemo put Bregane.

 

Članovi istraživačkog društvanca:

 

Speleološko društvo KarlovacPredrag Rade, Goran Mandić, Boris Bukovčak, Tin Rožman, Morana Rožman, Kristijan Pereško, Tomislav Mojčec, Ivana Klokočki, Marina Trpčić, Lidija Kožar, Ivan Belan, Josip Belan, Neven Ris

Breganja: Alen Kirin, Andrej Turina, Tamara Mihoci, Saša Kmezić

Speleološka udruga Estavela: Dalibor Reš

Speleološki odsjek Dubovac: Matija Horvatin

Ostali: Jelena Kajtež, Gordana Belan, Mirna Rade

 

Tekst: Tamara Mihoci
Foto: Tamara Mihoci

 

Ostale fotografije provjerite u našoj foto galeriji

 

26. siječnja 2014.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.


dodaci

Vijesti po kategorijama

  • Alpinizam (17)
  • Penjanje (38)
  • Planinarenje (6)
  • Rafting Kayaking (2)
  • Speleologija (19)
  • Video (11)
  • Vijesti (38)
  • Visokogorstvo (6)
  • Lajkaj nas na Facebooku

    Prijavi se na newsletter

    Pitanja? Prijedlozi?

    Zanima te nešto više? Imaš neki zanimljiv prijedlog? Želiš sa svima podijeliti vlastite uspjehe? Piši nam!

    Breganja prijatelji!

    Moja planeta
    OCP

    Sponzori

    Iglu Sport
    Tendon