fbpx
Zadnje vijesti

Grossglockner 3789m

Najlošija odluka u mom životu..(ok, osim kad sam Ivonu opunomoćio na karticu) i pamtit ću je do kraja života.

  

Vozim, a Roman drži GPS i print s via Michellina i ima zabrinutu facu. Po papirima bi sad već trebali biti blizu Alpa, a oko nas niš preko 100m?? GPS pokazuje da smo skoro u Mađarskoj. Ček. MAĐARSKOJ?!?! 

 

 

 

Kaj to nije na skroz drugom kraju Austrije? Stajemo na benzinsku i u panici se raspitujemo na mom stručnom njemačkom jeziku o našoj lokaciji i gdje bi trebali biti. Ok Lucknerhaus, a ne Lockenhaus! Razlika u samo dva slova i oko 130 km. Dolazimo na odredište po totalnom mraku i lakši za 50eura koje nam je oteo murjak na autocesti jer mi nije radilo jedno svjetlo, bed. Naše odredište je parking kod Lucknerhausa na 1.925m, pada kiša dok mi pokušavamo malo odspavati u autu. Nemam volje izaći ni pišat. 

Dižemo se oko 05h, spremamo se i krećemo blagom stazom prema Stuedel hutte na 2.802m, tu stižemo prilično brzo, ulazimo u dom, presvlačimo se i dio opreme ostavljamo u ormarićima koje možeš iznajmiti. Nakon doma slijedi malo strmiji dio do izlaska na glečer. Tu stavljamo dereze i navezujemo se, jer glečer je dug i ima ledenjačkih pukotina prekrivenih svježim snijegom. Hoda se polako i puno se staje, dolazimo do kraćeg skoka u stijeni, prelazimo zadnju snježnu dionicu, i tu uz sami greben počinje strma i neugodna ferata do doma. Staza je uska i prekrivena je ledom i snijegom, malo nas je iznenadila. 

Napokon smo na domu, Erzherzog-Johann hut ili Adlersruhe na 3.454m. Do tuda smo došli prilično brzo i dobro se osjećamo, pa pitamo domara što on misli o vremenu i da li se isplati ići na vrh. Lik se kratko osvrne oko sebe i veli: ..pa vrijeme nije baš najbolje al ak ste brzi, može se to.. tu nam je valjda pogodio ego ili stvarno nismo htjeli vidjeti tamne oblake na vrhu, al odluka pada i mi već krećemo dalje. 

Najlošija odluka u mom životu (ok, osim kad sam Ivonu opunomoćio na karticu) i pamtit ću je do kraja života. 

Iznenađuje nas količina snijega na dijelu na kojem počinje strmi uspon (na slikama s Interneta taj je dio gola stijena!?) al imamo mi dereze i cepine i ništa nas neće zaustaviti u suludom naumu (čak ni ljudi koje susrećemo jer su odustali..) da se popnemo u jednom danu na Grossglockner! Prelazimo s malog na veliki Glockner i u trenu smo na vrhu 3.789m, Everest mog života, što reći, sreća neopisiva. Dok sam spremao fotić, Roman je snimao zadnji kadar, i na snimci je zabilježena grmljavina i Romanovo: ‘počelo je grmjeti, moramo bežati dolje’! Počinjemo se spuštati i točno na spustu prema mostiću između velikog i malog Glocknera, počinje pakao. 

Gadno je kad grmi, a u kući ste. Još gadnije ako ste negdje vani, horor je ako ste u planini (jeka pojača buku 100 puta), a kada ste u oblaku u kojemu je eksplozija, to je što?? Stišćem zube da mi se glava ne razleti od vibracija koje nastaju od silne buke. S naletima vjetra udaraju nas komadići leda.  Mislim da sam tada prvi i jedini puta u životu, na tren pomislio da je to to! Pakao je potrajao desetak minuta, a izgledalo nam je ko cijela vječnost, napokon se smiruje i hvatamo našu zadnju priliku da se spustimo. 

Spuštamo se što brže možemo obzirom da smo odbacili cepine u panici kad je počela strujica. Koristimo se užetom tako da ga omotam oko metalnih stupića koji povremeno strše iz snijegom prekrivene stijene, na jednom kraju užeta spuštam Romana, pa se ja po drugom kraju spustim do njega i izvučem uže. Ide nam relativno dobro i vješto obzirom da to radimo prvi put. Stupova više nema, al nalazimo male metalne obruče ušarafljene u stijenu (ok, sad znam kaj je to) i nastavljamo isto, samo što sad uže provlačim umjesto da ga omotam oko stupića. Sve 5 dok ne dođemo do zadnjeg obruča, a ispred nas strma ledena padina i kaj sad? Spuštam Romana, on će se malo ukopati, nekak i zabit će jedini štap koji nam je ostao. Onda ću se ja spustiti do njega i kad budemo sigurno stajali, izvlačimo uže. Sve ide dobro dok se ja nisam poskliznuo, pao i povukao  krivi kraj užeta. Uže se u trenu izvuklo i ja naglavačke jurim u provaliju držeći nadobudno uže koje je privezano za Romana, koji je suuuuper usidren, MRAK! 

Koprcam se i grebem rukama i nogama ko Stalone u Klifhengeru i uz pomoć užeta i Romana kojeg sam povukao s mjesta, al žilav je to lik i ja stajem. Roman: Krešek si živ? Ja: aha.. Dovučem se nekak do njega i nakon par minuta izlazimo na stazu koja vodi prema domu. Dom ne vidimo jer se vrijeme ponovno pogoršalo i s naletima vjetra šiba nas snijeg, a od magle ne vidimo dalje od pedesetak metara. Dolazimo napokon do doma, nakon nekih 4h od kad smo krenuli na vrh. Gore smo došli za sat i pol, a nazad nam je trebalo dva i pol. Popesti se na tu visinu u kratkom vremenu uzima danak na Romanu koji povraća ispred doma. Dovukao sam se do ležaja i točno se sjećam osjećaja prije nego sam zaspao; mrak, popeo sam se na Grossglockner. Hm, nisam ziher da sam sretan. U trenutku mislim da sam postao svjestan, da smo stvarno bili preblizu smrti. Jel vrijedilo toga? Danas znam-nije! Danas se vodim krilaticom: odustani, vrh će tu biti i sutra. 

Od tada sam obišao dosta planina i vrhova, neki su bili  puno puno teži i opasniji, al nikada nisam, niti ću dozvoliti egu da utječe na moje odluke u planini! 

Aki bi na sve to rekao: je kaj, to ti je tak!

 

Krešo K

 

 

 

Ostale fotografije sa Grossglocknera provjerite u našoj foto galeriji!

 

 

16. srpnja 2005.
|

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.


dodaci

Vijesti po kategorijama

  • Alpinizam (17)
  • Penjanje (38)
  • Planinarenje (6)
  • Rafting Kayaking (2)
  • Speleologija (19)
  • Video (11)
  • Vijesti (38)
  • Visokogorstvo (6)
  • Lajkaj nas na Facebooku

    Prijavi se na newsletter

    Pitanja? Prijedlozi?

    Zanima te nešto više? Imaš neki zanimljiv prijedlog? Želiš sa svima podijeliti vlastite uspjehe? Piši nam!

    Breganja prijatelji!

    Moja planeta
    OCP

    Sponzori

    Iglu Sport
    Tendon