Breganja produženi vikendOsmislili smo odličan izlet. Nismo sve zamisli realizirali, ali bilo je kao uvijek nezaboravno. Plan puta je Korana-Zrmanja-Velebit.

 

Kiki, Maki, Marko i ja. Krećemo iz Zagreba naravno nabrijani i veseli rano ujutro. Kašnjenja, stajanja i sve ostalo što ide uz to.. dolazimo do zadnjeg stajališta na Plitvicama gdje naravno pijemo kavicu i skupljamo zadnjeg po redu, Makija. Kreće avantura. Zadnja provjera, pakiramo se u auto i krećemo. Vozimo se 5 minuta i to je to. Možete misliti kako smo se smijali. Naime Makijeva kuća gdje uvijek pijemo kavu je doslovno 5 minuta od mjesta gdje smo ostavili aute i krenuli. Na Korani smo na dijelu toka gdje se nalazi Gajina Pećina. Prekrasno mjesto, na 50 metara se smjestila pećina, penjalište, i prekrasna livadica sve odmah pored Korane gdje se možemo okupati u prekrasnoj vodi. Uglavnom shvaćate da je bilo mrak :) .

1. dan nas je bilo malo više imali smo pojačanje iz Breganje: Tamara, Cvitka i Oz, tako da je taj dan prošao u pravom sportsko – relaksirajućem tonu. Svi su nešto penjali ili činili prve korake, ostali su malo pomicali svoje granice uglavnom svi smo bili sa osmjehom od uha do uha, veselo umoreni i spremni za kupanje, vrijeme nas je stvarno poslužilo. Iskupali se, nasmijali improviziranim skokovima uz vodu, proveselili se uz kuhanje i veselje do kasno u noć što se pokazalo da nije bilo baš najpametnije :). Treba dobro rasporediti svoju snagu kod ovakvih izleta od par dana.

No dobro idemo dalje. Držimo se plana koji kaže da je dizanje u 6, pakiranje do 7 jer do 9 sati moramo biti na Zrmanji ako želimo stići taj dan odraditi spust u kanuima od cca 15 kilometara sa Avanturistima agenciji koja radi izlet. Jako se svi veselimo tome, Marko i ja smo bili godinu prije sa Ivonom i Krešom, ma dobro ja sam frik na tu Zrmanju svake godine sam tamo pa širim tu opčinjenost na druge. Ja sam im najbolja reklama :).

Stigli smo odmah uzimanje nužnih stvari: fotić, krema za sunčanje pod obavezno, hrana i voda i jurimo na start. Pošto dolazim svake godine već se svi znamo dobro i odmah na početku dobijamo zaduženje u stilu: “super Tamara ti znaš rijeku biti ćeš nam metlica”. Metlica, metla, čistač je ona osoba koja kad kreće grupa na izlet, na vodu, ostaje zadnja i čisti sve, odnosno nitko ne smije ostati iza nje. To je pitanje sigurnosti na rijeci i osoba koja je zadnja mora stvarno i biti zadnja. Ne smiješ slučajno nevidjeti nekog u kanunu jer se zabio u grmlje i ne može van ili bilo što takvo. Obično taj posao nije težak uglavnom sporo veslaš sa onim najsporijima i svi se dobro nasmiju. Adrenalin čini čuda. Ubrzo je naše oduševljenje tim zadatkom prestalo jer smo nakon samo kilometar- dva skužili da smo na izletu s grupom koja ima muža i ženu koji nisu u stanju uopće držati pravac u čamcu a kamoli sinhronizirati se u neko veslanje. Naravno da je bilo svega od čekanja, pokušaja objašnjavanja svog smisla smjera veslanja i smjera u kojem treba “gurnuti” vodu do toga da smo Kiki i ja vukli njihov čamac, pa do toga da su se naravno njih dvoje posvađali jer kak ti ne znaš veslati, do napokon razdvajanja u naše čamce i peglanja do kraja izleta…

Bez obzira što sam to izveslala puno puta ovaj put obzirom na malo spavanja noć prije i posla obavljenog na rijeci umorni idemo pogledati i penjalište na kilometar od kampa.. Spomenuti ću da nam je jedan član našeg kvarteta cijelo vrijem od kretanja iz Zg-a imao visoku temperaturu i nije bio baš najbolje koliko god smo svi to zanemarivali kao nije ništa. Navečer nakon klope pada dogovor za dalje. Naš je plan da ujutro rano budemo na Paklenici i da prije naplate ulaska u NP uletimo unutra i pičimo gore Sveto brdo je mojee. Baš sam se htjela vidjeti na tom hodanju od 6, 7, 8 sati ili koliko već. Ja jedina nisam bila na Velebitu i jako sam se veselila tome. Da sam ja inzistirala na tome da odemo otišli bi ali pao je dogovor. Nisam sigurna kako bi to završilo. Plan je bio da se moramo ustati u 4 da bi sve stigli, ipak nismo riskirali ovaj put sa jednim bolesnim, mi ostali realno sa premalo sati sna u ta dva dana, s temperaturama zraka preko 30 stupnjeva, a i činjenicom da ako ne idemo ostajemo na Zrmanji cijeli dan na terapiji čistom i ne zaboravite još uvijek pitkom vodom, odmorom (toliko potrebnim) vodenim masažama i da ne nabrajam više čisti hedonizam čak i u šatoru Sale :). Odlučili smo ostati i pomoći odličnoj ekipi na pripremi stijene za penjanje. Eto vidjeli smo po prvi puta kako se to radi bar ovaj naš amaterski dio Breganje. Nešto smo i pomogli ako ništa drugo bili smo zaslužni za odličnu atmosferu.

Zadnji dan smo se prepuni dojmova umjesto da se spuštamo sa Velebita odvezli do Paklenice, okupali se u moru da zaokružimo s kupanjem u slanoj vodi, pojeli nešto i lagani povratak. Naravno opet je zadnja točka puta bila kava na Plitvicama. Da smo bolje isplanirali i možda Uspon na Velebit odradili prvi, vjerojatno bi odradili sve zamišljeno, ali nismo nezadovoljni. Naučili smo da još moramo dosta učiti o planiranju i držanju plana puta i da treba puno stvari uzeti u obzir. Drugi puta ćemo znati više i sigurno nećemo raditi iste greške i to je to iskustvo koje treba steći, zato što više u prirodu! To sam ja naučila: da na svakom ovakvom izletu naučim nešto o sebi. Ali i o drugima… :)

Text: Tamara Petrović

Ostale fotografije  provjerite u našoj foto galeriji!