Nakon nedavnih izleta Breganje po Alpama i Kleku, napokon je došlo vrijeme i za malo sportskog penjanja. O ovim alpinističkim mukama Krešo je već nešto pisao, a ja bih htio samo dodati kako sam ja to doživio.

Katastrofa… Po putu vučem pumpicu za astmu i umirem od želučanih tegoba. Pristup dva sata, smišljam izgovore kako da pobjegnem odavde. Prvih 500 m (trojke i četvorke), bijel sam kao krpa i ne mogu jesti, a sada nema natrag. Astma je popustila, ali sada nas stižu dvije Austrijanke, a odozdola se na nas deru Slovenke: „Kaj ste nooori? To ni normalno!“. Smeta im kamenje koje šaljemo, uglavnom stres. Kao da sam na križanju Vukovarske i Držićeve u 5 sati popodne. Još 500 m tog krušljivog govna –izlaz kroz sipar na kojem umalo nisam omanuo. Sada slijedi još 1000 m otpenjavanja nekakve ferate po noći. Pristupačne cipele od 300 kn se raspadaju, predajem se i nadam se da će me jedan od onih alpskih janjaca zatući (ne znam zašto to sve ne polove). Nakon 17 h muke, auto i musculfiber sljedećih pet dana.

Nakon svega toga pristupi na Klek (40 min), Okić (5 min), Kotečnik (25 min) činili su mi se kao šetnja.

Od ova tri izdvojio bih Kotečnik, pošto nam je to svima bio prvi puta na tako velikom penjalištu. Preko 300 smjerova razbacano na 14 sektora bilo je previše za ovu Breganjinu ekipu (Nido, Neven i Saša). Tako da smo se zadržali samo na jednom sektoru gdje smo napadali od 5c do 6c, sve što nam se našlo na putu. Smjerovi su od 10 do 35 metara, stijena kompaktna i suha, a spitovi na svako malo – sportsko penjački raj. Izdvojio bih Nevenov pokušaj na 6a, gdje je pokazao borbenost, hrabrost i poznat Elvisov ples. S obzirom da je dogovor bio u 8 h na kavi, a mi smo u pola 12 bili u Brežicama, u Breganjinom stilu, nismo stigli obići druge sektore.
Ostaje nam vratiti se u proširenom sastavu.

HEDONIZMOM PROTIV ŠATORA

Text: Saša Kmezić

Ostale fotografije sa Kleka i Kotečnika provjerite u našoj foto galeriji!