Početkom ovog ljeta speleološki dio Breganje krenuo je u nastavak istraživanja prekrasnog ponora Punar u luci (Pusto polje, Gračac).

Glavni cilj je bilo ronjenje u drugom sifonu, biospeleološko istraživanje te crtanje novih dijelova objekta. S pridruženom ekipom iz drugih speleo društava, održali smo nekoliko akcija u kojima je Punar u luci opremljen do cca -260 m.

Prilikom opremanja naletjeli smo na dosta velik problem.

Naime, topografski nacrt i situacija u samom objektu dosta su se razlikovali. Razlog je vjerojatno to što je voda prilikom prijašnjih istraživanja (kada je i izrađen nacrt) bila znatno viša. Mi smo išli u sušnom periodu godine, kada je potok koji se ulijeva na samom ulazu u potpunosti presušio, a količina vode koja dolazi u objekt kroz druge ulaze ili pukotine bila znatno niža. Na mjestu gdje smo trebali naići na prvi sifon nije bilo ničega osim uskog meandra.

Možda je sifon presušio?

U nedostatku vremena, a i opreme za postavljanje, taj zadnji put u 7. mj. morali smo ostaviti Punar bez da smo došli do prvog sifona. Razni drugi tereni, ljetni kampovi i obaveze kumovali su tome da nastavak napredovanja moramo ostaviti za 2015. g.   Punar u luci – opremanje.

Ipak, ponor nismo mogli ostaviti potpuno opremljenim preko zime. Nakon dugo odgađanja, krenuli smo u raspremanje 25. 10.

Jedva nas se skupilo četvero, vrijeme je bilo nikakvo i nikome se nije dalo ići smrzavati u podzemlje Pustog polja. Krešo, Alen i ja krenuli smo iz Bregane u petak kasno navečer i u Karlovcu pokupili Risa. U Gračac smo stigli u kasnim noćnim satima (ili možda bolje rečeno ranim jutarnjim), gdje smo u Kijanima kod prijatelja istovarili opremu i pobacali se u krevete. Makar nismo spavali skoro ništa, Alen nas je nemilosrdno probudio oko 8 i natjerao na ustajanje, doručak i pakiranje.

Nismo se još ni pošteno razbudili, a već smo se vozili prema Pustom polju. Dodatno uzbuđenje je bilo to što smo konačno imali novi terenac koji nas je trebao dovesti ravno pred ulaz u Punar i uštediti nam hrpu vremena  (i muke) prilikom transporta. Vrijeme nije bilo baš najbolje. Dok  smo se vozili, ispred nas, točno u smjeru Lisca i Pustog polja, zasjeli su gadni crni oblaci. Ipak, nije pala ni kap radi vjetra koji je puhao kao sumanut. Terenac se pokazao odličnim, istestirali smo ga na najjače i sve je izdržao.

Pusto polje – prilaz terencom

Risu se vožnja toliko svidjela da je čak zaboravio pričati (što se ne događa, ono, nikad!).

Iskrcali smo se par desetaka metara od ulaza. Bilo je strašno hladno, a uz to je tako puhalo da u minuti više nisam osjećala prste. Čim smo krenuli izvidjeti situaciju na ulazu, sve nam je bilo jasno. Potok (koji je u ljeto presušio) je vijugao cijelim poljem i uz jaku buku ponirao u Punar te imao namjeru odmah na ulazu smočiti ikoga tko bi se usudio spustiti unutra.

Šta ćemo sad? Jesmo možda ludi, ali ne toliko da u takvim uvjetima ulazimo unutra i riskiramo gadnu smrzotinu.

Brzo je pao dogovor. Alen i Ris će na brzinu raspremiti samu ulaznu vertikalu (cca 35 m) i šlus van! Na brzaka su navukli opremu i još brže se spustili. Neko vrijeme smo ih vidjeli, voda je toliko tutnjala da su se i oni, makar su bili jedan pored drugog, jedva vikom sporazumijevali. Kad su nam nestali iz vidika, Krešo i ja otišli smo vidjeti da li je ostalo što od hrane/pića/smeća na mjestu koje nam je preko ljeta bilo logor.

Naišli smo na ne-lijep prizor teleta kojem je točno na mjestu logora, usred potočića, presudio neki vuk ili medo. Nismo se baš previše zadržavali, a i htjeli smo provjeriti kako ide dečkima. Vratili smo se na ulaz i odmah ih čuli. Nije dugo potrajalo i već su bili vani, a ulazna vertikala raspremljena. Pozdravili smo se s Punarom, koji nam je ovaj put pokazao svoje divlje lice, i uz obećanje da se vidimo iduće godine, krenuli doma.

Tekst: Tamara Mihoci

Foto: Tamara Mihoci