2006 bila je godina kad smo se počeli više orijentirati na snijeg tako da smo već od prvog mjeseca krenuli na ture po Velebitu i završili sezonu sa neuspjelim usponom na Gross Venediger u Austriji.

Zavižan, siječanj 06 

Dolazimo u Krasno kod Jure u večernjim satima i pripremamo se da rano ujutro krenemo za Zavižan. Ujutro izlazim u noć i preko snijega priječimo neku njivu do dolaska na glavnu stazu prema Zavižanu. To je više cesta nego staza al vani je prilično hladno i gazimo snijeg u krpljama pa nije baš lako kako smo očekivali. Put ide naširoko i pun je serpentina kojima nigdje kraja. Umoran sam i već lagano iscrpljen, a uzeli smo premalo vode. Nakon 7h hoda, stajemo da probamo otopiti malo snijega al imamo kamp kuhalo koje je preslabo za takvu hladnoću, pa nam to ide presporo. Nismo ni svjesni da smo na desetak minuta od doma. Krećemo dalje i ubrzo smo u domu s Antom koji nam uz široki osmjeh već toči rakiju..pa još jednu..pa pivu, pa još koju rakiju i pivu..i..pa-pa. Drugo jutro se vraćamo u Krasno i na povratku kratimo stazu kroz šumu i krplje se pokazuju kao dobar ubod. Za povratak nam je trebalo duplo manje vremena nego za uspon i dok čekamo da Jakov dođe po nas, guštamo u Velebitskom pivu kod Jure i slavimo uspješnu zimsku turu na Zavižan.

 Sveto Brdo, veljača 06 …Romanov ročkas 

Idemo stazom iz Paklenice preko Jurlina i Lekinih njiva na Ivine Vodice, pa dalje od Vlaškog grada na Sveto Brdo. Par tjedana prije su ispod Sv. Brda poginuli planinari i još svi pričaju o tome tako da je cijela situacija prilično nabrijana. Dobro smo se opremili, imamo dereze, cepine i uže….sve što nam treba za takav uspon, samo nemamo sreće s vremenom. Bura roka cijeli večer dok po mraku idemo prema Ivinim Vodicama. Mrkli je mrak, a nismo ziher za stazu do Vlaškog Grada, tako da ostajemo tu prespavati.

Ujutro se dižemo i još potpuno mokri i promrzli krećemo prema Vlaškom Gradu. Dolazimo do skloništa, ostavljamo višak stvari i krećemo prema vrhu. Što se više penjemo to je bura sve jača i nakon nekog vremena, na ledenoj strmini počinje biti preopasno, pa odustajemo i vraćamo se u sklonište. Pokušat ćemo još jednom ujutro drugi dan, možda se bura smiri. Uspijevamo naložiti vatru u skloništu da se posušimo i malo ugrijemo i to nam savršeno uspijeva. Cijelu sam noć molio Boga da nam bura ne odnese sklonište..(ne radi mene nego jadnih puhova u krovu). Ujutro pokušavamo još jednom, al bura nikako da popusti i vraćamo se do Paklenice. Nije bed, pokušat ćemo za mjesec dana kad meni bude rođendan, Romanov nije bio uspješan.

Sveto Brdo, ožujak 06 …moj ročkas, drugi pokušaj 

..pokušaj drugi. Paklenica pod ledom, put nam osvjetljava puni mjesec i gotovo da ne moramo koristiti čeone lampe. Staza poznata i napredujemo brzo, tako brzo da Romanu curi znoj iz rukava. Dolazimo direktno oko ponoći do Vlaškog Grada, palimo kraljicu peć i ćorka do jutra kad ponovo napadamo Sv. Brdo. Tokom noći su puhovi progrizli Romanov ruksak da bi se dočepali njegovih sendviča s pršutom…moje vegetarijanske sa stola nisu ni pogledali… Izlazimo iz skloništa i čim smo se popeli na plato iznad doma, vidimo da je vrh i sve oko njega po maglom. Ipak nastavljamo i uskoro dolazimo do dijela gdje se staza lijevo odvaja prema transverzali, a mi bi trebali kamo?? Ne vidimo dalje od par metara ispred nas i suludo bi bilo da pokušavamo… pa pametno odustajemo.. Sveto Brdo će tu biti i sutra. Naš drugi pokušaj da se uzveremo na Sv. Brdo završava neslavno al što se može ili kako bi rekao Aki: ..je kaj…to ti je tak!

Kokrsko Sedlo, Kamniška Bistrica, ožujak 06 

Nastavljamo s našim zimskim turama, al kako nas baš nije išlo po Velebitu, selimo u Sloveniju. Cilj nam je Grintovec u zimskim uvjetima. Već na samom polasku doživljavamo šok! Snježna lavina je prije par dana sravnila sve pred sobom od Kokrskog sedla skoro do Bistrice. Staze nema! Ispred nas gomila leda i snijega nabacana na kup veličine brda. Nekih par sati se pokušavamo probiti kroz skršene ostatke šume koja izgleda kao kad zgužvaš vrećicu čipsa i prospeš po plahti. Dolazimo pod sedlo i kužimo da stvarno nema smisla. Upisujemo još jedan neuspjeh i vraćamo se doma. Bez obzira na neuspjeh, dobro je bilo vidjeti kakvu snagu i moć ima snježna lavina.

Triglav zimski uspon, travanj 06 

..opet po noći. Dolazimo do Krme i idemo autom što dalje možemo. Nekih 3km po cesti pa kroz borovu šumu i počinjemo se uspinjati. Staza nije prestrma i uglavnom hodamo u krpljama po snijegu da ne bi propadali duboko, to te uništi. Zbog Romanovog i mog posla, uglavnom smo svuda kretali kasno tak da ni ovo nije bila iznimka. Oko dva sata u noći, nakon 6h hoda, dehidrirani..ulazimo u dom Kredarica pod Triglavom. Kao klošari pijemo ostatke piva sa stolova i zadovoljni ostacima, trpamo se u vreće i tražimo najširu klupicu za ćorku.

Budi nas buka u domu jer se ekipa lagano sprema na uspon. Majstore ajd mi pliz baci dva jajca na ulje pa da vidimo kaj bumo dalje, mahnem, liku na šanku dok se spremamo i osluškujemo kaj iskusna ekipa priča o vremenskim uvjetima i kvaliteti snijega na vrhu. Vele da je ok i da se može ići. Idemo i mi onda. Mudro se montirao u red za prvom ekipom i već smo početku uspona. Počinje strmo i od početka se penjemo stilom kojim se prvi puta služimo i ide nam glatko. U svakoj ruci držimo po jedan cepin koje zabijamo ispred sebe u strminu i lagano priječeći se uspinjemo na mali Triglav. Slijedi uski grebem, škakljivo ga prelazim uz sami vrh, još malo uspona i evo nas na vrhu. Nakon proteklih neuspjeha, napokon uspjeh… i to kakav! Uspon na Triglav u zimskim uvjetima…nije šala… Slijedi kratko slavlje na vrhu i silazak dolje. Par fotki ispred doma i polazak prema Krmi. Na povratku mi je već bilo jasno da je to, to što želim penjati…led i snijeg, otkrio sam ljubav svog života.

Krešo K

Ostale fotografije zimskih uspona pogledajte u našoj foto galeriji!